субота, 27. новембар 2010.

Tako je kako je...

Svaki razgovor sa Vojkom teško pada Ultra Bobanu.Teško mu je jer zna da je Vojka sama.Teško mu je jer nikako ne može da joj pomogne ovog momenta...Zna da je njoj drago da čuje njegov glas...Ali isto tako je svestan da ona ne zna koliko je njemu teško posle svakog razgovora.

Stara žena,bolesna,sama u kuci...Bez ikoga da joj se nadje pri ruci...Bez ikoga u svojoj blizini...Svestan je Ultra Boban kakav je njen zivot.Teško joj što je sama,teško joj što Gaja i Vlaja gotovo nikako ne idu kod nje.Teško joj što Denisa zna samo sa slika...

Ali ona ne zna ili neće da zna kako je Ultra Bobanu.Kako je njemu kad čuje njen glas koji podrhtava...Gotova da zaplače jer je čula glas svog sina,snaje,unuka...Kako je njemu kad od drugih čuje da je bolesna...Kako je njemu kad čuje da tako bolesna ide na njivu a ne kod doktora...

Nikada nije htela da kaže Ultra Bobanu da je nešto boli.Da ima problema sa zdravljem...Ponekad bi rekla Andjeli...Ali i njoj retko priča...Jer Andjela odmah kupuje lekove i šalje joj...A ona ne bi da pije lekove...

Zna Ultra Boban šta je njoj.

Neće da dozvoli da joj imanje zaraste u trnje.Neće da joj se smeju u selu kako je posle smrti muža zapostavila imanje.

E to njega najviše boli i tesko mu pada.To što se Vojka sekira šta ce reći ljudi iz sela.To što neće da ode kod lekara.To što neće nikoga da pozove da joj pomogne...

Zašto nikada neće njega da posluša...

Нема коментара:

Постави коментар